Završni rad br. 628/SS/2015 Meningitis Lucija Žbulj, 4890/601


Krpeljni meningoencefalitis



Yüklə 269,66 Kb.
Pdf görüntüsü
səhifə2/4
tarix10.04.2017
ölçüsü269,66 Kb.
#13717
1   2   3   4

2.2. Krpeljni meningoencefalitis 

U nas je osobito česti krpeljni meningoencefalitis (KME). Bolest se prenosi ugrizom 

krpelja  Ixodes  ricinus.  To  je  sezonska  bolest  a  pojavljuje  se  u  proljeće  i  ljeto.  Osobito  je 

proširena u šumskim područjima Sjeverozapadne Hrvatske  [2]. 

Encefalitis (Encephalitis) za razliku od meningtisa, kad je upalni proces ograničen na 

moždane ovojnice, zahvaća i moždano tkivo. U većine encefalitisa klinički se mogu utvrditi i 

znakovi meningitisa pa je tada riječ o meningoencefalitisu. Virusne infekcije moždanog tkiva 

obično  difuzno  zahvaćaju  cijeli  mozak  pa  bolesnici  imaju  poremećaj  svijesti  i  razne 

neurološke simptome [9]. 

 


 

2.2.1. Klinička slika KME-a 



Za  krpeljni  meningoencefalitis  karakterističan  je  bifazičan  tijek  bolesti.  Nakon 

inkubacije od 7- 10 dana dolazi do viremije koja je odgovorna za prvu fazu bolesti, a očituje 

se  kratkotrajnim  febrilnim  stanjem  s  općim  simptomima.  Nakon  latencije  od  4  do  10  dana 

razvija se druga faza bolesti sa znakovima zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava (serozni 

meningitis ili meningoencefalitis). Druga faza obično traje oko 10 dana. Bolest uglavnom ima 

dobru prognozu ali su moguće i teže posljedice s trajnim neurološkim oštećenjima, a opisani 

su i smrtni ishodi [2]. 

 

2.2.2.  Prijenos putem krpelja 



 

U prirodnom ciklusu prijenosa virus KME se održava zahvaljujući trajno inficiranim 

vektorima i rezervoarima između kojih se, tijekom hranjenja krpelja, uzročnik može prenositi 

u oba smjera. Iako je dokazano da najmanje 16 vrsta krpelja može prenositi virus KME, za 

održavanje virusa u prirodi značajne su dvije vrste: I. ricinus  vektor europskog podtipa te I. 

persulcatus  vektor  dalekoistočnog  i  sibirskog  podtipa  virusa.  U  svom  razvojnom  ciklusu 

krpelj  prolazi  kroz  tri  oblika:  larva,  nimfa  i  odrasli  oblik.  Obrok  krvi  nužan  je  krpeljima  u 

svakoj  razvojnoj  fazi  te  se  hrane  tri  puta  na  različitim  domaćinima.  U  krpeljima  se  virus 

prenosi  transstadijski  i  transovarijski  zbog  čega  je  moguć  prijenos  uzročnika  na  sljedeće 

generacije.  Uz  infekcije  krpelja  tijekom  hranjenja  na  viremičnim  životinjama  dokazan  je  i 

prijenos virusa između inficiranih i neinficiranih krpelja tijekom istodobnog hranjenja [10]. 

 Bolest u čovjeka obično nastaje 7-14 dana nakon uboda krpelja, no inkubacija može 

iznositi  od  jednog  do  28  dana.  Kod  trećine  zaraženih  infekcija  se  očituje  kao  nespecifična 

febrilna  bolest,  s  potpunim  oporavkom.  Pojedini podtipovi  virusa  KME  pokazuju  afinitet  za 

određene  dijelove  SŽS-a  što  rezultira  različitom  kliničkom  slikom.  Infekcija  virusom  KME 

može  se  očitovati  kao  blaga  ili  umjereno  teška  nespecifična  febrilna  bolest  s  potpunim 

oporavkom. Nešto rjeđe se manifestira kao subakutni meningoencefalitis s gotovo potpunim 

oporavkom  ili  umjerenim  rezidualnim  tegobama  koje  su  prisutne  duže  vrijeme  i  koje 

postupno  prestaju,  a  može  se  razviti  i  encefalitis  ili  encefalomijelitis  s  teškim  i  trajnim 

neurološkim  posljedicama  pa  i  smrću.  Najrjeđe  infekcija  može  imati  kronični  tijek  s 

polaganim,  ali  stalnim  pogoršanjima  što  rezultira  nastankom  trajnih  oštećenja  ili  bolest  ima 

smrtni  ishod.  Febrilni  se  oblik  bolesti  (“febrilna  glavobolja”)  pojavljuje  u  trećine  oboljelih. 

Karakteriziran  je  visokom  temperaturom  do  39°C,  jakom  glavoboljom,  ali  bez  neuroloških 



 

znakova te uz uredan nalaz u cerebrospinalnom likvoru. Kod ovog kliničkog oblika dolazi do 



potpunog  oporavka.  Meningitis  je  praćen  visokom  temperaturom,  glavoboljom,općom 

slabošću,  mučninom  i    povraćanjem.  Očituje  se  različitim  stupnjevima  poremećaja  svijesti, 

nemirom, 

hiperkinezijom, 

tremorom, 

hemiparezom/hemiplegijom 

epilepsijom. 



Karakterističan znak infekcije virusom KE je ataksija [10]. 

Meningoencefalomijelitis je najteži oblik bolesti koji se očituje parezama, obično 5-10 

dana  nakon  razdoblja  remisije.  Pojavi  pareza  prethode  jaki  bolovi  u  ekstremitetima.  Gornji 

ekstremiteti  su  zahvaćeni  češće  od  donjih.  Tijek  bolesti  je  težak,  a  oporavak  dugotrajan  s 

trajnim  oštećenjima  u  velikom  broju  oboljelih.  U  slučaju  zahvaćanja  produžene  moždine  i 

moždanog debla prognoza je vrlo loša sa smrtnim ishodom unutar 5-10 dana. U rijetkim se 

slučajevima mijelitis može pojaviti kao samostalna bolest [10]. 

U posljednjih nekoliko desetljeća suočeni smo s progresivnim globalnim zatopljenjem 

uzrokovanim  prekomjernom  koncentracijom  stakleničkih  plinova  u  atmosferi  zbog  ljudske 

aktivnosti.  Globalno  zatopljenje  uzrokuje  i  široki  raspon  posljedica  na  ljudsko  zdravlje, 

uključujući  i  promjene  u  širenju  krpeljom  prenosivih  patogena.  Vremenske  i  prostorne 

promjene  temperature,  oborine  i  vlaga  imaju  s  velikom  vjerojatnošću  značajan  učinak  na 

biologiju  i  ekologiju  krpelja  -  vektora,  domaćina  na  kojem  se  krpelji  hrane  te  mogućnost 

transmisije uzročnika bolesti [11]. 

 

2.3. Gnojni meningitis 

Gnojni  meningitis  (meningitis  purluenta)  teška  je,  bakterijama  prouzročena  upala 

moždanih  ovojnica.  Klinički  se  prezentira  karakterističnim  meningtičnim  sindromom,  koji 

uključuje  glavobolju,  povraćanje  i  zakočenost  šije,  a  pojavljuju  se  i  različiti  neurološki 

simptomi s poremećajem svijesti. Bolest je vrlo teška a nerijetko završava smrtnim ishodom i 

trajnim posljedicama [4]. 

Gnojni  meningitis  prouzročen  meningokokom  razlikuje  se  od  ostalih  gnojnih 

meningitisa,  jer  je  samo  on  prenosiva  bolest,  pa  se  može  pojavljivati  i  u  epidemijama,  po 

čemu  je  i  dobio  je  epidemijski  meningitis.  Osim  gnojnim  meningitisom,  meningokokna  se 

infekcija  može  očitovati  i  nekim  drugim  kliničkim  oblicima  koji  mogu  i  ne  mraju  biti 

povezani s gnojnim meningitisom [9]. 

Do  kojeg  će  stupnja    infekcija  meningokokom  napredovati  ovisi  o  patogenosti 

uzročnika  i  obrani  organizma.  Da  bi  meningokok  prouzročio  bolest,  njegovi  čimbenici 


10 

 

virulencije moraju svladati obranu makroorganizma. U najtežem slučaju  doći će do prodora 



meningokoka u središnji živčani sustav s nastankom gnojnog meningitisa [9]. 

2.3.1. Etiologija gnojnog meningitisa 



Neisseria  meningitidis,  Streptococcus  pneumoniae  i  Heamophilus  influenzae  najčešći 

su  uzročnici  meningitisa  u  odraslih.  Gram  negativne  bakterije  (npr.  E.  Coli,  Pseudomonas 



aeruginosa,  Klebsiella  pneumoniae,  Enterococcus  itd.)  sve  su  češći  uzročnici  meningitisa. 

Ostali  su  značajniji  uzročnici:  Staphylococcus  aureus,  Streptococcus  pyogenes  i  Listeria 



monocytogenes [4]. 

Streptococcus pneumoniae (pneumokok) najvažniji je uzročnik gnojnog meningitisa u 

odrasloj  dobi.  Pneumokokni  je  meningitis  vrlo  teška  bolest  s  visokom  stopom  smrtnosti. 

Najčešće se pojavljuje kao komplikacija pneumonije te upale uha i sinusa [4]. 

Neisseria  meningitidis  (meningokok)  najvažniji  je  uzročnik  meningitisa  u  djece  i 

mladeži. Za razliku od drugih gnojnih meningitisa, meningokokni je obilježen prenosivošću i 

epidemijskim pojavljivanjem [4]. 

H.  influenzae  jedan  je  od  češćih  uzročnika  gnojnih  meningitisa  u  dječjoj  dobi,  od  6 

mjeseci  života  do  polaska  u  školu.  Streptokokni  i  stafilokokni  meningitisi  uglavnom  se 

pojavljuju  kao  komplikacije  gnojnih  procesa  u  blizini  mozga  ili  se  bakterije  proširuju 

hematogeno iz drugih septičnih žarišta. 



Listeria monocytogenes rjeđi je uzročnik meningitisa u našoj sredini, a pojavljuje se u 

novorođenčadi, alkoholičara i imunokompromitiranih bolesnika [4]. 

2.3.2. Epidemiologija gnojnog meningitisa 

Gnojni je meningitis bolest svih dobnih skupina, ali se ipak češće pojavljuje kod djece. 

Ovisno o dobi razlikuje se i etiologija gnojnog meningitisa. Samo je meningokokni meningitis 

prenosiva bolest, a ostali se uvijek pojavljuju sporadično [2]. 

2.3.3. Patogeneza gnojnog meningitisa 

Gnojni  se  meningitisi  dijele  prema  patogenezi  nastanka  na  primarne  i  sekundarne. 

Primarni  gnojni  meningitis  nastaje  bez  uočljivog  ili  otkrivenog  razloga,  a  takav  je  u  prvom 

redu meningokokni, a katkad i meningitisi koje uzrokuju pneumokok i hemofilus. Za razliku 

od  primarnog,  sekundarni  gnojni

 

meningitis  nastaje  zbog  proširenja  uzročne  bakterije  na 



meke moždane ovojnice iz nekog upalnog žarišta iz okolice ili pak iz udaljenih gnojnih žarišta 

11 

 

u drugim organima. Unošenjem bakterija u subarahnoidalni prostor prilikom traume glave ili 



kralježnice  razvije  se  tzv.  posttraumatski  meningitis.  No,  gnojni  meningitis  može  biti  i 

posljedica  unošenja  bakterija  pri  neurokirurškim  zahvatima  ili  nesterilno  izvedenom 

lumbalnom  punkcijom.  meningitis  može  nastati  i  prodorom  bakterija  u  subarahnoidalni 

prostor  kroz  prirođene  ili  stečene  patološke  komunikacije  između  nosnih  šupljina  i 

intrakranijskog  prostora  (npr.  meningokele,  frakture  baze  lubanje,  kirurški  zahvati  na 

paranazalnim sinusima) [4]. 

Upalni  je  proces  lokaliziran  na  moždanim  ovojnicama,  a  karakteriziran  je  gnojnom 

upalom  s  nakupljanjem  upalnih  stanica  s  promjenama  u  likvoru,  koje  se  otkrivaju 

laboratorijskom analizom nakon punkcije [4]. 

 

2.3.4. Klinička slika 



Klinička  slika  gnojnog  meningitisa  očituje  se  klasičnim  trijasom  simptoma 

(meningitični  sindrom):  povišena  temperatura,  glavobolja,  zakočenost  šije.  Popratni  su 

simptomi  opća  slabost,  mučnina,  povraćanje,  mialgije  i  fotofobija,  a  specifični  razni 

neurološki simptomi i znakovi s poremećajem svijesti ili bez njega [2]. 

Mogu se pojaviti poremećaji svijesti od blaže somnolencije do kome, te generalizirani 

epileptični  napadaji.  Povišen  intrakranijalni  tlak  je  komplikacija  bakterijskog  meningitisa  i 

najvažniji je razlog poremećaja svijesti. Katkada su izraženi psihomotorni nemir, fotofobija i 

hiperalgezija. Bilo je ubrzano i nepravilno, a disanje ubrzano površno i nepravilno [4]. 

Cerebralna  disfunkcija  u  gnojnom  meningitisu  očituje  se  smetenošću,  izrazitom 

pospanošću  (somnolencija),  delirijem,  te  različitim  stupnjevima  poremećaja  svijesti,  sve  do 

kome [2]. 

Zbog  upalnog  nadražaja  meningi  nastaje  spazam  mišića  pojedinih  regija,  zbog  čega 

dolazi  do  zakočenosti  šije  (pri  fleksiji  vrata  bolesnik  ne  može  glavom  dotaknuti  sternum), 

simptoma tronošca (pri pokušaju sjedenja u krevetu bolesnik se podupire rukama ispruženima 

straga), prisutan je fenomen  „knee kiss“ (sjedeći u krevetu  bolesnik  ne  može poljubiti  svoje 

koljeno),  a  pozitivni  su  znakovi  Brudzinskog  (pri  forsiranoj  fleksiji  glave  bolesnik  flektira 

noge),  Kerniga  (zbog  bolova  ne  može  se  ekstendirati  potkoljenica  ako  je  natkoljenica 

flektirana  u  kuku)  i  Laseguea  (podizanje  noge  ekstendirane  u  kuku  uzrokuje  bol).  Često 



12 

 

bolesnici  leže  na  boku  s  flektiranim  rukama  i  nogama,  ali  zbog  spazma  leđne  muskulature 



mogu ležati u opistotonusu [4]. 

 

2.4. Meningokokna bolest 

Meningokokna  bolest  može  se  očitovati  različitim  kliničkim  oblicima:  akutnim 

nazofaringitisom,  meningokokcemijom  ili  meningokoknom  sepsom,  koja  može  biti  akutna, 

fulminantna i kronična, te meningokoknim meningitisom [2]. 



Neisseria  meningitidis  uzrokuje  široki  spektar  infekcija  od  asimptomatskog 

kliconoštva do fulminantne sepse. Bitno je rano prepoznati i liječiti invazivne oblike bolesti 

kako  bi  se  smanjio  mortalitet  i  komplikacije.  Kao  rani  dijagnostički  pokazatelj  invazivne 

bolesti navode se simptomi i znakovi sepse (bolovi u nogama, hladne okrajine, promjena boje 

kože). Osip se javlja kasnije i u početku ne mora biti hemoragičan. Odsutan je u značajnog 

broja  bolesnika,  pogotovo  s  meningitisom.  Brzo  započinjanje  antimikrobnog  i  suportivnog 

liječenja  ključno  je  za  ishod.  Meningokokna  bolest  često  predstavlja  dijagnostički  problem 

kliničarima, a teški oblici bolesti i terapijski izazov. Uzročnik Neisseria meningitidis poseban 

je po krajnostima težine infekcije, od asimptomatskog kliconoštva preko neinvazivnih i blagih 

oblika bolesti do fulminantne sepse sa smrtnim ishodom unutar 24 sata od početka simptoma. 

Morbiditet  i  mortalitet  meningokokne  bolesti  su  značajni,  iako  su  teški,  fulminantni  oblici 

bolesti  znatno  rjeđi  od  blagih  i  srednje  teških  oblika.  Brojne  su  prepreke  pravovremenom 

postavljanju  dijagnoze  meningokokne  bolesti.  Roditelji  su  nedovoljno  upoznati  sa 

simptomima meningokokne bolesti, a većinom se kao glavni zabrinjavajući simptom navodi 

osip, dok se drugi, raniji simptomi rijetko spominju. Početni simptomi su nespecifični i bolest 

se lako može zamijeniti s drugim, ne tako opasnim bolestima poput  streptokokne angine ili 

gripe, posebno za vrijeme epidemije [12]. 

Simptomi,  obično  teški,  su  glavobolja,  mučnina  povraćanje,  fotofobija,  pospanost, 

osip, višestruko zatajivanje organa, šok i diseminirana vaskularna koagulopatija [6]. 

Neisseria meningitidis ili meningokok Gram negativna je bakterija koja ima oblik zrna 

kave. Najčešći se nalazi u parovima (diplokok). S obzirom na strukturu kapsularnih antigena, 

meningokoki  su  svrstani  u  13  seroloških  skupina  (A,  B,  C,  D  itd.).  Ta  podjela  ima  veliku 

epidemiološku  važnost jer  se  bolesti  prouzročene  meningokokima  skupine  A  i  C  pojavljuju 

epidemijski, a ostale samo sporadično [2]. 


13 

 

Nakon uvođenja rutinskog cijepljenja protiv Haemophilusa influenzae tip b i sve češće 



primjene  cjepiva  protiv  S.  pneumoniae,  Neisseria  meningitidis  postaje  vodeći  uzročnik 

meningitisa  u  djece.  N.  meningitidis  vodeći  je  uzročnik  bakterijskog  meningitisa  u  djece  i 

mlađih odraslih i drugi po redu uzročnik bakterijskog meningitisa kod odraslih [13]. 

 

2.4.1. Epidemiologija meningokokne bolesti 



            Prirodno  je  obitavalište  meningokoka  ždrijelo,  odakle  se  izlučuje  i  širi  kapljicama 

respiratornog  sekreta,  osobito  pri  bliskom  dodiru.  Iako  relativno  često  kolonizira  sluznicu 

nazofarinksa,  meningokok  malokad  uzrokuje  bolest  jer  bakterijemiju  sprječavaju  prirodni 

obrambeni  mehanizmi.  Međutim,  osobe  koje  nose  meningokok  u  ždrijelu,  a  ne  pokazuju 

simptome bolesti (kliconoše) stali su rezervoar iz kojeg se uzročnik kapljičnim putem prenosi 

na  zdrave  osobe.  Kliconoše  su  najvažniji  uzrok  infekcije,  a  kliconoštvo  može  trajati 

mjesecima.  Pojava  bolesti  ovisi  o  broju  kliconoša  u  nekoj  populaciji,  a  kliconoštvo  i  bolest 

najčešće  se  pojavljuju  u  kolektivima  s  gustim  smještajem,  odnosno  velikim  brojem  mladih 

ljudi u malom prostoru (vrtići, vojarne, domovi) [2]. 

Iako  se  meningokokna  bolest  može  pojaviti  epidemijski,  danas  se  u  ekonomski 

razvijenijim  zemljama  pojavljuje  sporadično.  Epidemije  meningokokne  bolesti  zahvaćaju 

najsiromašnije zemlje i najsiromašnije pučanstvo. Bolest je prisutna tijekom cijele godine, a 

najčešće  se  registrira  zimi  i  u  proljeće.  N.  meningitidis  najčešći  je  uzročnik  gnojnog 

meningitisa  u  djece,  adolescenata  i  mlađih  odraslih  osoba,  a  najčešće  se  pojavljuje  u 

dojenačkoj  dobi.  U  nas  se  bolest  pojavljuje  sporadično  a  godišnje  se  registrira  nekoliko 

desetaka oboljelih [2]. 

 

2.4.2. Patogeneza meningokokne bolesti 



Meningokok dospijeva u organizam respiratornim putem odnosno inhalacijom. Nakon 

kolonizacije  nazofarinksa  u  većine  se  osoba  ne  pojavljuju  nikakvi  simptomi  bolesti,  a  u 

manjeg  broja  inficiranih  nastaje  nazofaringitis.  Samo  kod  nekih  bolesnika  meningokok  sa 

ždrijelne sluznice prodire u krvni optjecaj  i  uzrokuje bakterijemiju.  I bakterijemija najčešće 

prolazi  supklinički,  a  samo  katkad  očituje  se  simptomima,  odnosno  prezentira  se  kao 

meningokokna  sepsa.  Za  vrijeme  bakterijemije  meningokok  može  probiti  i  krvno  moždanu 

barijeru  i  dospjeti  na  moždane  ovojnice,  i  uzrokovati  upalu.  Do  kojeg  će  stupnja  infekcija 

meningokokom  napredovati  ovisi  o  patogenosti  uzročnika  i  obrani  organizma.  Da  bi 



14 

 

meningokok  prouzročio  bolest  njegovi  čimbenici  virulencije  moraju  svladati  obranu 



domaćina.  U  slučaju  nadmoći  makroorganizma  proces  će  se  zaustaviti  u  prvome  stadiju  i 

meningokokna  će  infekcija  proći  asimptomatski  ili  će  se  očitovati  samo  kliničkom  slikom 

nazofaringitisa. U slučaju nadmoći uzročnika može doći do prodora u krv (bakterijemija)  s 

razvojem  invazivne  meningokokne  bolesti  koja  se  očituje  kliničkim  simptomima 

meningokokne  sepse  različitog  stupnja  težine.  U  najtežem  slučaju  dolazi  do  prodora 

meningokoka  u  središnji  živčani  sustav  s  nastankom  gnojnog  meningitisa.  Za  vrijeme 

bakterijemije  meningokok  može  dospjeti  i  u  druge  organe  i  tkiva.  Za  meningokoka  je 

karakteristično je karakteristično oštećenje endotela kapilara i malih krvnih žila s krvarenjem i 

nekrozom u koži, sluznicama i unutarnjim organima [2]. 

  

2.4.3. Klinička slika 



Meningokokna  sepsa  s  meningitisom  ili  bez  njega  najčešći  je  oblik  invazivne 

meningokokne  bolesti,  poglavito  u  dojenčadi  i  male  djece.  To  je  generalizirani  oblik 

meningokokne  infekcije  koja  može  početi  postupno,  simptomima  akutnog  nazofaringitisa  i 

upale  gornjih  dišnih  putova,  ili  naglo  općim  infektivnim  simptomima  s  vrlo  brzim 

pogoršanjem općeg stanja bolesnika i razvojem znakova specifičnih za meningokoknu bolest. 

Klinički  se  očituje  težim  poremećajem  općeg  stanja,  glavoboljom,  pojavom  osipa  s 

krvarenjem  u  koži,  te  raznim  neurološkim  simptomima,  septičnim  šokom  i  zatajivanjem 

organa.  Od  simptoma  meningokokcemije  najkarakterističnije  su  promjene  na  koži  u  obliku 

sitnih krvarenja (petehije) a to može napredovati i do opsežnijih krvarenja (ekhimoze) i pravih 

nekroza [2]. 

Osip  je  u  početku  obično  rijedak,  ali  može  vrlo  brzo  napredovati  i  zahvatiti  veća 

područja.  Druga  skupina  karakterističnih  simptoma  jesu  promjene  koje  nastaju  zbog 

bakterijemije i oslobađanja endotoksina. Mogu biti zahvaćeni razni organi a praktičnu važnost 

imaju  promjene  na  zglobovima  (artritis)  promjene  na  srcu  u  obliku  miokarditisa  i 

perikarditisa,  promjene  na  oku  i  nadbubrežnoj  žlijezdi  koje  rezultiraju  posebno  teškim 

oblikom fulminantne meningokokne sepse [2]. 

Ovisno  i  tijeku  bolesti  i  dominaciji  pojedinih  simptoma,  u  kliničkoj  slici  akutne 

meningokokne sepse susreće se brzi razvoj poremećaja svijesti sve do kome, te konvulzije i 

drugi  simptomi  encefalitisa.  Kliničkom  slikom  mogu  dominirati  opsežna  krvarenja  u  koži  i 

sluznicama  s  poremećajima  koagulacije  krvi,  te  tahikardija,  hipotenzija  i  razvoj 



15 

 

kardiovaskularnog  kolapsa.  Fulminantna  je  sepsa  izrazito  teška,  s  vrlo  brzim  razvojem  i 



zatajivanjem svih organskih sustava, a u vrlo velikom postotku završava smrtnim ishodom u 

prva tri dana bolesti [2]. 

Meningokokni  se  meningitis  najčešće  pojavljuje  u  djece  6  mjeseci  do  desete  godine 

života. Taj oblik meningokokne infekcije može se pojaviti kao samostalna bolest ili se razvija 

u sklopu meningokokne sepse. Uz opće simptome izražen je i meningitični sindrom. Kožne 

promjene, odnosno krvarenja jednaka su kao u meningokoknoj sepsi.  Redovito se registrira i 

različit stupanj poremećaja svijesti i razni neurološki simptomi kao hemipareze, hemiplegije, 

afazija, konvulzije, a najčešća su oštećenja moždanih živaca koji rezultiraju oštećenjem sluha 

i vida te poremećajem ravnoteže itd. [2]. 

Osip  se  obično  javlja  relativno  kasno  u  tijeku  bolesti,  a  u  oko  četvrtine  bolesnika 

bolest prolazi bez osipa. U početku može biti nespecifičan i tako nas zavarati ili biti diskretan 

i  ostati  nezamijećen.  Laboratorijski  nalazi  prvi  dan  bolesti  često  ne  ukazuju  na  bakterijsku 

bolest, pa se nalaze niske vrijednosti C-reaktivnog proteina, dok leukociti mogu biti normalni, 

ali i povišeni ili sniženi (i tako nas učvrstiti u zabludi da se radi o streptokoknoj infekciji ili 

virusnoj bolesti). Inkubacija meningokokne bolesti traje od jedan do deset dana, a u pravilu je 

kraća od četiri dana [12]. 

Meningokokna  sepsa  počinje  općim  simptomima  poput  vrućice,  slabosti,  mučnine  i 

povraćanja.  Vrućica  je  u  pravilu  visoka,  može  biti  praćena  zimicama  i  tresavicama,  često 

slabo  odgovara  na  antipirezu.  Javljaju  se  još  bolovi  u  mišićima,  pogotovo  nogu,  koji  mogu 

biti toliko jaki da dijete odbija stati na noge. Osip se gotovo uvijek javlja unutar prva 24 sata 

bolesti,  u  početku  bolesti  može  biti  makulozan  ili  makulopapulozan  i  blijediti  na  pritisak. 

Nekada  se  vide  nepravilne  makule  s  centralnom  hemoragijom  veličine  do  nekoliko 

milimetara. Petehije u meningokoknoj bolesti uglavnom su veće i nepravilnijih rubova nego 

kod  trombocitopenije,  virusnih  infekcija,  povraćanja  ili  kašlja.  Ekhimoze  i  nekroze  znak  su 

razvoja  diseminirane  intravaskularne  koagulopatije  (DIK).  Meningokokni  meningitis 

započinje  sličnim  simptomima  kao  i  sepsa.  Bolesnici  se  često  žale  na  glavobolju  i  smetnje 

koncentracije. Vrućica, pozitivni meningealni znaci i poremećaj svijesti, trijas simptoma koji 

se smatra pozitivnim kod četvrtine bolesnika. Ako im se pridoda osip, skoro 90% bolesnika 

imat će barem dva od četiri navedena simptoma. Ostali simptomi su povraćanje, fotofobija i 

pospanost. Kovulzije ima oko petina bolesnika [12]. 



16 

 

Od  kožnih  promjena  čest  je  i  Herpes  febrilis  koji  ima  dijagnostičko  značenje,  a 



pojavljuje se često između trećeg ili petog dana bolesti i češći je u odraslih nego u djece [9]. 

Druga  skupina  karakterističnih  simptoma  jesu  promjene  koje  nastaju  zbog 

bakterijemije.  One  mogu  zahvatiti  razne  organe,  a  praktičnu  važnost  imaju  promjene  na 

zglobovima (artritis), promjene na srcu u obliku miokarditisa i perikarditisa, promjene na oku 

i nadbubrežnoj žlijezdi koje rezultiraju posebno teškim oblikom fulminantne sepse. Ovisno o 

tijeku  bolesti  i  dominaciji  pojedinih  simptoma  u  kliničkoj  slici  akutne  meningokokne  sepse 

razlikuje  se  encefalitični  i  adrenalni  oblik  bolesti.  Encefalitični  oblik  akutne  meningokokne 

sepse karakteriziran je naglim početkom i brzim razvojem poremećaja svijesti sve do kome, te 

konvulzijama  i  drugim  simptomima  encefalitisa.  U  adrenalnom  obliku  fulminantne 

meningkokne  sepse  (Waterhouse-  Friderichsenov  sindrom)  kliničkom  slikom  dominiraju 

opsežna krvarenja u koži i sluznicama, te tahikardija, hipotenzija i razvoj kardiovaskularnog 

kolapsa. Oba oblika fulminatne menigokokne sepse izrazito su teška, s vrlo brzim razvojem i 

zatajivanjem gotovo svih organskih sustava i, u pravilu, završavaju smrtnim  ishodom u prva 

tri dana bolesti [9]. 

Diferencijalno  dijagnostički,  meningokokni  meningitis  ponekad  je  teško  razlučiti  od 

drugih  gnojnih  meningitisa  ako  nisu  prisutni  karakteristični  simptomi  meningokokcemije, 

naročito petehijalni osip. No, osip sličan onome u meningokoknoj bolesti može se razviti i u 

bolestima prouzročenim drugim mikroorganizmima (nekim enterovirusima i mikoplazmom), 

ali i u neinfektivnim bolestima npr. trombocitopenična purpura [9]. 

 

2.4.4. Prognoza meningokokne bolesti 



Rizik smrtonosnog ishoda bakterijskog meningitisa povećan je pri poremećaju svijesti, 

pojavi epileptičnih napadaja unutar prva 24 sata, znakovima povišenog intrakranijalnog tlaka, 

u male djece i u starijih od 50 godina, u prisutnosti ostalih bolesti, te pri odgođenoj primjeni 

antibiotičke terapije. Umjerene ili teške posljedice zaostaju u oko četvrtine bolesnika, iako to 

može ovisiti i o uzročniku. Česte su posljedice smanjenje intelektualnih funkcija, poremećaji 

pamćenja, epileptični napadaji, gubitak sluha, vrtoglavice te poremećaji hoda [4]. 

 


17 

 


Yüklə 269,66 Kb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©www.azkurs.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

gir | qeydiyyatdan keç
    Ana səhifə


yükləyin